Nakon puno pročitanih putopisa o Meteori u Grčkoj, donešena je odluka da se Meteora mora vidjeti. Za takav put u klubu su jedino bili spremni Robert i Suzana, s kojima sam već imao nekoliko većih tura, tako da po tom pitanju nije bilo problema.

S obzirom da stanje uGrčkoj nije bilo baš dobro (nemiri, štrajkovi…) u rezervi smo imali još dva cilja koja bi aktivirali zadnji tjedan prije puta ukoliko se stanje u Grčkoj nepopravi.

Uslijedilo je dva mjeseca u kojima smo polako prikupljali informacije o mjestima koje treba vidjeti, posjetiti. Planirali smo polazaka početkom 6. mjeseca u trajanju 8 dana. Zbog ograničenog vremena se odustalo od obilaska Atene i Peloponeza, a na kraju smo i tih 8 dana morali skratiti na 6.

Konačna ruta:

 

Pred sami polazak se situacija u Grčkoj koliko toliko smirila, ali je vrijeme kod nas, a i u ostatku Evrope bilo jako kišovito (poplave, odroni, blokirane ceste), pa smo se pribojavali kako će biti na putu. Prema prognozi zadnji dan kiše je trebao biti onaj dan kada trebamo krenuti na put. Tako je i bilo.

 

Dan 1.

Dogovreni polazak je za 5 sati ujutro, kiša nepada (nakon 7 dana stalnog padanja), cesta je većinom suha, samo su iznad tmurni oblaci. Dogovor je da vozimo što više dok kiša nepočne, kada ćemo stati da se malo odmorimo i obučemo kišnjake. Kroz Hrvatsku vozimo do Slavonskog šamca, tempom od 120 km/h, gdje prelazimo u BiH. Kiša tu i tamo počne pomalo padati, ništa strašno, tako da još ne oblačimo kišnjake. Negdje oko Doboja stajemo i oblačimo kišnjake jer je kiša pojačala, a i cesta je već odavno mokra. Uz kraći odmor nastavljamo do Sarajeva, gdje isprobavamo njihovu jedinu autocestu, a uz put radimo i prvu veću pauzu uz okrepu sendvičima.

 

 

 

 

Dalje nastavljamo prema Foči uz stalno padanje kiše, tempo vožnje je 80-100 km/h. Kod Foče (prijelaz preko rijeke Drine) radimo i prvo tenkiranje, jer je u blizini prijelaz u Crnu Goru gdje je gorivo nešto skuplje nego u BiH.

 

 

 

Od Drine do granice vozi uska cesta, toliko uska da sam imao osječaj da će završiti u nečijem dvorištu. Cesta je djelomično urušena u provaliju, ,mjestimično ima odrona kamenja na cesti tako da nije ugodno voziti po njoj.

Na Crnogorskoj granici gužva (u blizini su organizirani raftinzi na Pivi i Tari, pa ima puno vozila opremljenih za rafting), kiša pada, pa nas svi puštaju naprijed. Policajcima na granici se baš i nežuri, naše putovnice je kontrolirao dobrih 10 minuta.

Kako smo prešli u crnu goru tako se vrijeme polako popravlja. Vozimo kanjonom Pive koji je prekrasan.

 

 

 

 

Dalje nastavljamo penjanje na Durmitor, gdje nastojimo doći do Žabljaka i tu nastaje veliki šok. Kod mjesta Trsa ljudi nam mašu, mašemo i mi njima, kao pozdravljamo se. Ustvari oni su nam mahali da se tim putem dalje nemože jer je te noći napadalo snijega na Durmitoru, toliko da se ralice nemogu probiti. To je bio detalj o kojem uopće nisam razmišljao kada sam planirao putovanje. Ljudi nam govore da postoji puts druge strane Durmitora koji je prohodan i mi laici to odmah prihvačamo. Nakon 5-6 km vožnje tim putem počinje makadam. Stajem i pitam ljude koliko ima tog makadama, oni kažu da ima oko 5 km i odluka je donešena da idemo makadamom jer neizgleda tako loše. Međutim kako smo išli dalje taj makadam je postajao sve lošiji, prerasao je u nasipano krupno kamenje, koje uopće nije bilo nabijeno, a put je bio jako strm, čak štaviše radilo se o serpetninama. Tamo gdje nije bilo kamena, bilo je blato, tako da sam uspio začepiti hladnjak ulja blatom, sva sreća da je gore bilo hladno pa se motor nije ništa dodatno zagrijavao. Kiša pada, ušli smo u oblake, vidljivost je cca 10m, motor se na uzbrdicama ukopava u kamen, tako da supruga mora sići s motora da se možemo popeti. Uglavnom tog «makadama» je bilo cca 15 km i to smo vozili skoro dva sata. Kada smo se opet dočepali asfalta bio sam sretan kao malo dijete kada dobije novu igračku. Poslije sam na karti vido da smo bili debelo preko 2000 m nadmorske visine. Nažalost tim dijelom nemamo nijedne fotke, jer mi u tim trenutcima nije bil odo fotkanja (to mi je jedina stvar za kojom žalim na ovom putovanju).

Dolazimo do Žabljaka koji je Crnogorski skijaški centar.

 

 

 

Dalje nas put vodi kanjonom Tare i Morače koji su isto nešto što treba obavezno vidjeti. Tu skidamo i kišnjake jer se konačno pojavilo i sunce. U svim tim kanjonima ima jako puno tunela, koji su bez rasvjete, iznutra nisu betonirani, već se vidi kamen. Gotovo svaki tunel mora imati oštar zavoj gdje treba dobro paziti. Čak smo u jedno tunelu naiši na odvajanje ceste (križanje).

 

 

 

S obzirom da smo dosta vremena izgubili na Durmitoru, a imamo dogovoren smještaj u Baru, kroz Podgoricu prolazimo bez stajanja, osim tenkiranja. Nastavljamo preko Skadarskog jezera, nove dionice ceste i tunela do Bara. Smještamo se u hotel a kad na parkingu poznati Strom, Joke i CH4 na povratku iz Turske. U Baru odlazimo na malu šetnju, večeru i spavanje.

 

 

Ukupno pređeno prvog dana 700 km.

 

 

 

DAN 2.

 

Buđenje i pogled kroz prozor, konačno sunce u rano jutro! Doručak, pakiranje stvari i put pod noge. Današnji cilj je Ohrid, ali prije Ohrida – Albanija. Po Baru tražimo praonicu da saniramo posljedice Durmitora, ali nemamo sreće – nedjelja je. Laganim tempom krećemo prema Skadru. Na granici nema naplate ulaza u Albaniju.

Par slikica iz Albanije:

 

 

 

Nije mi jasno zašto vozač na zaprežnim kolima obavezno stoji, dok ostali putnici sjede? Valjda da ima bolju preglednost pri velikim brzinama!

 

 

 

Drveni most na ulazu u Skadar:

 

 

 

S obzirom da je u Albaniji svaka druga kuća praonica, stajemo da umijemo motore.

 

 

 

Plan je da izbjegnemo Tiranu, tako da idemo prema Draču.

Ulaz u Drač:

 

 

 

U Draču se ubrzano grade apartmani i to jako puno, samo neznam gdje će se svi ti ljudi kupati kada svi apartmani dođu u funkciju, s obzirom da je plaža jako uska?

Bunkeri su i dalje tu:

 

 

 

Nastavljamo prema Elbasanu koji je industrijski grad (ako ta industrija uopće radi).

 

 

 

Radimo pauzu za leteći ručak:

 

 

 

Nastavljamo prema Makedonskoj granici, pogled na Ohridsko jezero s Albanske strane:

 

 

 

Stižemo na Ohrid i plan je smještaj kod Neima. Nemamo pojma gdje jeu Ohridu, ali zato je tu lokalni bajker koji nas odmah vodi do traženog cilja.

S obzirom da smo dovoljno rano stigli u Ohrid idemo se provozati do Manastira sv. Neuma (kolijevka glagoljice iz 9. st.). Uz put smo stali u starom ribarskom selu na vodi.

 

 

 

Manastir sv. Neuma:

 

 

 

Vraćamo se u Ohrid, večeramo (obilato). Dolaze bajkeri iz Neimovog kluba, pa je krenula runda za rundom, pa idemo dosta kasno spavati.

 

 

 

Ukupno pređeno:389 km

 

 

DAN 3.

 

Nakon doručka idemo obići Ohrid (crkva Sv. Klimenta i gradske zidine) jer nismo stigli jučer.

 

 

 

Pozdrav sa domaćinima i šibamo prema Bitoli. Današnji cilj je Meteora.

Ulaz u Grčku prolazi OK, osim što se policajac na granici ljutio, kao što mi baš sada hoćemo preko granice kada je njemu stigao ručak!

U početnom dijelu Grčke ima dosta elektrana:

 

 

 

 

Ceste su odlične, široke, brze. Svi se miču motorima tako da držimo odličan tempo.

 

 

 

Stajemo samo za leteći ručak:

 

 

 

 

Konačno stižemo do našeg cilja ovog putovanja – Meteora. Odmah nalazimo hotel, rasterećujemo motore i u obilazak:

 

 

 

 

Ova se otkotrljala na cestu, pa smo je «vratili» da netko ne naleti:

 

 

 

Gore je manastir:

 

 

 

 

Pogled sa Meteora:

 

 

 

 

 

Nakon povratka sa obilaska, lagana šetnja Kastrakijem, večera i u krpe. Očekivao sam da će mjesto biti puno turista. Meni se činilo da smo mi jedini turisti u mjestu (mjesto sa dosta restorana, hotela, soba). Izgleda da Grci sa silnim prosvjedima i štrajkovima sami sebi režu granu na kojoj sjede.

Ukratko o Meteori, obavezno vidjeti. Da sam na putovanju vidio samo Meteore put bi se isplatio!

 

Ukupno danas pređeno 332 km.

 

DAN 4.

 

Današnja ruta vodi preko Trikale, Larisse do Soluna. Vozimo dobrim tempom (ceste su odlične) 110-130 km/h, tako da kilometri idu dosta brzo.

 

 

 

Stajemo na odmor uz dvorac Platamon:

 

 

 

 

 

 

 

Tu negdje smo prvi puta ugledali i Egejsko more. Nekoliko kilometara dalje prolazimo uz planinu Olimp.

 

 

 

Svugdje uz cestu imaju male makete crkvica (nismo uspjeli saznati šta predstavljaju):

 

 

 

Zanimljivo je da se cesta koja vodi do Soluna svako malo pretvara u auto cestu i da se naplaćuje (do ovdje su sve autoceste bile besplatne). S obzirom da ima puno prekida auto ceste i prelaska na običnu cestu, imali smo plaćanje auto ceste pet puta (sveukupno 6.2 €).

U Solun stižemo dovoljno rano, pa ga stignemo pogledati istog dana. Uzimamo sobe, rasterećujemo motore i u obilazak grada. Tu prvi puta koristimo GPS, dosada smo išli pomoću karte. Solun ima jako kaotičan promet, puno skutera i motora koji se svugdje provlače. Sav gradski promet je pomoću autobusa, tako da i njih ima jako puno. Dobra strana je da se može parkirati gdje god hoćeš, ali doslovno, motore i skutere ostavljaju gdje god stignu. Mi smo se tom običaju brzo prilagodili!

Pogled iz hotelske sobe:

 

 

 

Malo slikica iz Soluna:

 

 

 

Nakon obilaska vraćamo motore u osiguranu garažu i idemo u laganu šetnju ili drugim riječima u potragu za večerom.

Ulazimo u pješačku četvrt u kojoj se nalaze trgovine sa starim zanatima i restoranima. Svaki restoran ima svog čovjeka koji stoji pred restoranom i privlači ljude da dođu u restoran. S obzirom da je tu veliki broj restoran, tako je na ulici i veliki broj tih ljudi. Kada smo se mi pojavili svi ti ljudi (5-6) su se sjatili na Roberta i počeli ga nagovarati da dođemo u njihov restoran. Kako neznamo Grčki, a Rpbert ih se nije mogao riješiti, baš je bio zanimljiv prolazak kroz tu ulicu kako za nas tako i za ostale koji su nas gledali. Poslije smo se vratili u prvi restoran u toj ulici i nismo pogriješili!

 

 

 

Ukupno prijeđeno: 270 km

 

 

DAN 5.

 

Ujutro uobičajeni postupak, doručak, pakiranje i na cestu! Današnji cilj je što dalje doći. Ruta vodi preko Serre uGrčkoj, Sandanski, Blagoevgrad, Sofia, Dimitrovgrad.

Ceste su i dalje odlične, pa se može dosta brzo voziti. Prelazimo granicu bez problema. Odmah poslije granice skrećemo prema Melniku u kojem se nezadržavamo puno, već nastavljamo prema Rozenskom samostanu.

 

 

 

Vraćamo se na glavnu cestu i nastavljamo prema Sofii.

 

 

 

Stižemo u Sofiu i pravimo plan:

 

 

 

Crkva Aleksandra Nevskog:

 

 

 

 

Crkva Sv. Nedjelje:

 

 

 

Statua sv. Sofie u centru Sofie:

 

 

 

 

Nastavljamo prema Srbiji. U Pirotu stajemo na večeru koja je bila odlična i obilata (sva sreća pa sam uzeo pljeskavicu srednje veličine, a ne veliku):

 

 

Odlučeno je da spavamo u Zaječaru, do kojeg ima još cca 100 km od kojih dio vozimo već dobrano po mraku. Ceste u ovom dijelu Srbije su jako loše, dosta uske i zakrpa na zakrpi. Uz sve to ima dosta zaprega na cesti, stoke i ostalog.

 

Ukupno pređeno: 540 km

 

DAN 6.

 

Ujutro uobičajena rutina! Današnji cilj je stići kući, ali prije toga treba vidjeti Đerdap i Deliblatsku pješčaru!

Ceste su i dalje jako loše, uske i pune zakrpa. Nepamtim da sam ikad tako dugo vozio tako lošim cestama.

 

 

 

Stižemo do HE Đerdap, stajemo da napravimo pauzu i koju slikicu i onda šok! Dolazi čovjek i tjera nas uz obrazloženje da je zabranjeno zaustavljanje i slikanje. Umjesto da se od HE Đerdap napravi kakva turistička atrakcija oni zabranjuju i obično zaustavljanje u blizini. No ipak uspijevamo napraviti jednu fotkicu kriomice.

 

 

 

Razočarani smo, nastavljamo dalje Đerdapskom klisurom, koju vrijedi vidjeti. Cesta ide uz Dunav i sa strane Rumunjske i sa strane Srbije:

 

 

 

Kod Kovina stajemo na ručak:

 

 

 

 

Deliblatskom pješčarom sam ostao razočaran, očekivao sam puuuno više pjeska, a vidio sam samo nešto pjeskovitije tlo (možda se na drugim cestama kroz pješčaru više vidi), tako da odavde baš i nemam neke slikice. Jedina dobra stvar je što su u Vojvodini konačno dobre ceste, pa se opet može zadovoljavajuće brzo voziti

Dalje nastavljamo preko Vršca, Zrenjanina, Vrbasa i Erduta do kuće!

 

Ukupno pređeno: 687 km

 

 

Na cijelom putovanju je pređeno nešto manje od 3000 km. Supruga i ja smo potrošili nešto manje od 500€ (gorivo, hrana, spavanje). S motorima nismo imali ni najmanji problem. Na cijelom putu nas nijednom nije zaustavila policija. Gdje god smo stali uvijek nam je netko prišao i ponudio pomoć, čak i kad pomoć nismo tražili.

Ocjena putovanja: čista 10!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *