Ideja o ovoj vožnjici je pala još dok smo se vračali iz Austrije, samo nismo znali točan datum. I tako zvrcne mene Robert i kaže da on i supruga planiraju u subotu 16.8. napraviti tu vožnjicu. S obzirom da je moj plan za taj vikend bila Slovenija, ali je to propalo zbog jako lošeg vremena u tom dijelu Europe, pristajem. Dogovor je da se nađemo u Bilju u 4 ujutro, sa planom obilaska malog sela Opusztaszer u jugoistočnoj Mađarskoj u kojem se može vidjeti cijela povijest Mađarske, s tim da ćemo produžiti do Rumunjske, gdje se neplaniramo duže zadržavati jer se moramo vratiti kući do cca 19 sati . Polazak mi je bio malo rano (što će se poslije pokazati kao dobra odluka), jer ipak neidemo tako daleko.

Odluka je da idemo preko Vojvodine da skratimo put. S obzirom da nisam u tom dijelu bio još od prije rata, rekoh ajde da vidimo kako to izgleda. Lagana vožnja kroz Baranju prolazi bez problema. Na granični prijelaz Batinu dolazimo još dok nije svanilo, prelazak prolazi bez problema, osim što smo policajku na srpskoj granici očito prekinuli iz sna. Vožnja kroz Vojvodinu po mraku je dosta veliki problem jer nema adekvatnih putokaza, tek kad se približiš Mađarskoj granici malo je lakše za pratiti. Držimo tempo 130-140 km/h, sva sreća policije nema nigdje. Što se tiče same Vojvodine ona je ista kakva je bila prije cca 20 god. nema nikakvog napretka ceste, znakovi, rasvjeta, auti, kuće – sve je isto kakvo je bilo i prije rata. Prolazimo kroz Sombor, Suboticu bez ikakvih problema. Vožnja nije posebno zanimljiva jer ima jako puno dugačkih pravaca (3-5 km).

Kad smo se približili srpsko – mađarskoj granici postalo nam je nešto sumnjivo, a to je da je bilo jako puno smeća uz cestu. Za cca 1-2 km smo shvatili i zašto je to tako. Tu je glavni prijelaz koji koriste Turci koji se vračaju godišnjih odmora u Njemačku, Austriju, Švicarsku i na taj način izbjegavaju skupe slovenske vinjete. Kolona na granici je bila dugačka oko cca 3 km. Naravno da smo se mi sa motorima provukli do pred samu granicu, ali smo svjedeno na srpskoj granici čekali oko 25 min (sva sreća da smo ranije krenuli). Da se nismo provukli sigurno bi čekali još 2-3 sata. Srpski policajac na granici se raspituje o motorima i pokazuje nam kojim putem se možemo provući pored kolone auta do Mađarske granice koja je cca 1 km dalje. Provlačimo se motorima, ali nećemo do samo granice da nas ne bi Mađarski policajci vratili na kraj kolone, tako da i tu čekamo cca pola sata (poznata brzina mađarskih carinika).

Slika 1. Gužva na Srpsko – Mađarskoj granici

 

Dalje put nastavlja mađarskom autocestom koju smo htjeli izbjeći jer nismo imali njihovu vinjetu. Iako nemamo vinjetu vozimo autoputom cca 30 km do Kisteleka. Poslije sam saznao da na autoputu postoje kamere koje snimaju tko ima vinjetu, a tko ne, pa na granici naplačuju kazne. Nas valjda nisu mogli snimiti jer nemamo prednje tablice. Do Opusztaszera dolazimo oko 9 sati, taman kada se otvara muzej.

Slika 2. Pred muzejom Mađarske povijesti

 

U samoj građevini muzeja se može vidjeti velika slika koja prikazuje cjelokupnu povijest mađarskog naroda, od njihovog dolaska na ove prostore do danas. Slika je dimenzija 15×120 m i smještena je u krug, ali je izvedena tako da izgleda kao da je trodimenzionalna. Šteta što nije dopušteno da se fotografira.

Slika 3. Građevina u kojoj je smještena slika Mađarske povijesti

 

U muzeju je moguće vidjeti sve Mađarske vladare kao i saznati podatke iz njihove vladavine. Sastavni dio muzeja je dio starog sela iz 19 stoljeća gdje je moguće vidjeti stare škole, vjetrenjače, kuće, kovačnica, pekara, stolar, brijačnica, trgovina, stari strojevi za obradu zemlje, lokomotive… Također je dio muzeja napravljen od starih šatora u kojima su boravili stari Mađari i u tim šatorima je prikazan sav biljni, životinski svijet mađarske, rudna bogatstva itd.

Slika 4. Stara trgovina

 

Slika 5. Vjetrenjača

 

Slika 6. Brijačnica

 

Slika 7. Starinska kuća

 

Slika 8. Traktor

 

Na kraju obilaska je hipodrom na kojem se održavaju predstave konjanika u kojima demostritraju borbe ratnika iz povijesti. Uglavnom u muzeju se ima šta za vidjeti, obilazak muzeja traje 3-4 sata bez predstave konjanika.

Put dalje nastavljamo prema Rumunjskoj granici koju prelazimo kod mjesta Cenad. Tu je već velika gužva u prometu jer ima dosta Rumunjskih registracija. Iako su i Mađarska i Rumunjska u EU ipak postoji granični prijelaz na kojem se radi kontrola dokumenata. Sve prolazi u najboljem redu uz pitanja policajaca o motorima. Dalje vozimo prema Temišvaru. Držimo tempo od 140 km/h, pri ćemu treba izbjegavati rumunje koji voze dosta brzo ali u starudijama (stare dacie prevladavaju). Sama Rumunjska je svijet za sebe, hrana i piće su puno jeftiniji nego kod nas (boca vode na benzinskoj dođe cca 2kn). Cijela Rumunjska je dosta siromašna, na cestama ima konja i zaprega, kroz sva mjesta je asfaltirana samo glavna cesta, a sporedne su dio makadam, a ostalo zemljani putevi.

Slika 9. Odmor na benzinskoj

 

Bližimo se polako Temišvaru, kad ono putokaz do Bukurešta skoro 700 km, ipak nam je Bukurešt predaleko. Kako se bližimo prema Temišvaru stanje se popravlja, vide trgovački lanci, skladišta, industrija…

Slika 10. Ulazak u Temišvar

 

Slika 11. Crkva u Temišvaru

 

Slika 12. Temišvar

 

Slika 13. Negdje u Rumunskoj

 

Dalje nastavljamo prema Srbiji, ceste su kroz Rumunjsku osrednje kvalitete, ali su jako ravne. Nije čudo ako je ravan dio dugačak i po 15 km (petnaest kilometara), tako daovdje držimo bez problema prosjek od 140 km/h. Nismo puno stajali jer je već bilo dosta kasno.

U Srbiju se vraćamo kod Kikinde gdje smo naišli na jedno 2-3 km mokre ceste koju maloprije natopio pljusak (inače to je jedini dio od cijelog puta gdje je bilo mokro, iako su se cijelim putem oko nas meškoljili tmurni oblaci). Ovdje nam se opet javljaju stari problemi sa znakovim kojih nema dovoljno tako da smo u Kikindi zalutali, ali čim smo stali da nekog pitamo, otvaraju se vrata jednog auta koji nudi pomoć da nas izvede iz Kikinde. Pristajemo i već jurimo prema Bečeju, gdje nam na jednom ravnom dijelu blicaju da je radar, sva sreća inače bi uletili u klopku, a tempo je bio 130-140 km/h!

Kada smo prošli Kulu, kako se već bližila večer tražili smo mjesto gdje bi mogli nešto pojesti, na jednoj benzinskoj nas šalju u restoran Kod Čave. Jelo je bilo odlično i bogato, cijena otprilike kao i kod nas.

Slika 14. Pakovanje

 

Odmah poslije jela nastavljamo dalje do Bogojeva gdje ulazimo u Hrvatsku i starim tempom 130-140 nastavljamo do Osijeka, gdje stižemo u planirano vrijeme uz pređenih cca 600 km.

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *