Tekst i foto: Nenad Falamić

Početkom rujna 2005. zaputili smo se na moto susrete u Puli, a avanturistički duh pobrinuo se da doživimo nezaboravnu avanturu po skoro cijeloj Hrvatskoj, a vratimo se kroz BiH. U 10 dana prošli smo 1800 km hrvatskih i bosanskih cesta, 70% Jadranske magistrale, bili na dva moto susreta, upoznali čelne ljude četiri hrvatska i jednog slovenskog moto kluba i pritom se vraški zabavljali!
 
 

«Goli u sedlu» po Hrvatskoj i Bosni

Dogovori za tu lijepu vožnju do Pule trajali su cijele godine. Na samom kraju u igri smo nas 5: Švec, Kalkan, Poštar, Max i moja malenkost.

-Dan 1.-

Kilometar sat se resetira na 0 km u Belišću 1.9.2005. u 9:15 prilikom samog polaska. Prva loša vijest na putu dočekala nas je u Slatini. Cesta kojom mi idemo za Viroviticu je zatvorena zbog vađenja i prevoženja avionske bombe koja je otkrivena u obližnjem parku. Tu gubimo sat i pol dragocjenog jutarnjeg predivnog vremena. Nastavljamo po najvećoj vrućini. U Virovitici skrećemo za Kutinu. Po meni najslađi dio puta tog dijela Hrvatske. Zavoji su predivni, cesta i pejzaži su odlični, a ograničenja kroz dosta sela su 80 km/h. Svega je nekoliko oštrih zavoja koji su dobro označeni, dok se za ostale se ne mora često uznemirivati tekućina u kočnicama. Dosta sela je napušteno i nema previše civilizacije što nam se sviđa a i puno je manje rizika. Budući da je cijela ekipa na motociklima nema nikakvu zaštitu od vjetra odlučujemo se za moj prijedlog puta, te nakon Kutine odlazimo kroz Popovaču preko autoputa do Siska, pa pravac Petrinja, Glina i Vojnić.

Cesta je prema Popovači na nekim dijelovima lošija (nekih 10-15 km), jer ima dosta zakrpa, ali uvijek se pronađe zadovoljavajući pravac na cesti. Jako je važno pripaziti nakon 10ak km od autoputa na putokaz koji pokazuje lijevo puta za industrijsku zonu i rafineriju prije samog Siska. Tim putem može se zaobići veliki dio Siska i izbjeći gradska gužva i semafori. Izbija se na zadnjem semaforu u gradu na kojem se ide lijevo. Lako ga je zapamtiti za nazad, jer je u neposrednoj blizini odašiljač za mobilnu telefoniju.

Na glavnim cestama se može vidjeti dosta spomenika na domovinski rat od kojih mi se najviše dojmio tenk iz domovinskog rata koji je postavljen na postolje. Kroz Vojnić nastavljamo u smjeru mjesta Tušilović do kojeg nas vode lijepe ceste, ali nažalost na nekim mjestima loše.

Na ulasku u Karlovac s lijeve strane ceste nalazi se kolekcija opreme iz domovinskog rata, a cilj im je u skoroj budućnosti na ovom mjestu napraviti muzej. Ima nekoliko tenkova, topova, srušeni avion na postolju, oklopnih vozila s mitraljezima… Nije loše sa motocikla za promjenu malo zajašiti na teški mitraljez na oklopnom vozilu. Iznenadili bi se koliko ima sličnosti!

Iz Karlovca punim rezervoarima krećemo prema staroj cesti koja nas vodi prema Delnicama. Lijepa zavojita cesta bez oštećenja, kao stvorena za avanturiste koji vole disati punim plućima kroz oštre zavoje. Cesta je prazna, tu i tamo neki automobil i poneki kamion. Sve u svemu nije vrijedno spomena. Ako se zaželite pauze postoji jedno zaustavno mjesto na pola te dionice s kojeg se vidi jezero u samom dnu klanca koje seže u daljinu poprilično ispod vas s obzirom na nadmorsku visinu na koju smo se popeli. Prilikom spuštanja sa Velebita, imate dobro nam znan prelijepi pogled na grobničku stazu nedaleko koje se odvajate za cestu koja vodi na riječku obilaznicu.

Polako se bližio kraj dnevnom svjetlu pa smo se odlučili za dionicu kroz istarski Y i tunel Učku koji se naplaćuje 28 kn. S obzirom na puno predivnih kilometara ceste i uštedu vremena do Pule zanemariv iznos.

Budući da je Švec kasno krenuo iz Belišća, odlučio se za put do Pule sa što više autoputa za razliku od nas. Ušao je na autoput kod Sl. Broda, a izašao u Rijeci. Napravio je 575 km, a osim benzina kojeg je sigurno duplo više potrošio platio je 128 kn autoput i 28 kn tunel. Mi koji smo autoput vidjeli samo u daljini napravili smo 555 km, a platili smo osim potrošenog goriva isto 28 kn tunel. Usporedbu potrošnje ne navodim, jer ju je teško usporediti budući da se radi o motociklima zzr600 (autoput) i virago535 (lokalne ceste), ali je opće poznato da će vam ljubimac malo više popiti na autoputu. Uspoređujući potrebno vrijeme:

-lokalnim cestama će vam trebati do Pule 9h ukoliko ne mislite raditi duge i česte pauze

-autoputom ovisno o motociklu 5-6h bržim tempom i sa malo pauza.

Obično kada putujem ne žurim i volim putovati polako s puno razgledavanja, pa ga stoga izbjegavam autoput. Sigurnost mu je najveća prednost i to ima svoju cijenu, a o vama ovisi što su vam prioriteti.

Naš cilj na koji smo sretno stigli je moto susret Twin Horna, gdje širimo šator i uživamo do 5.9.2005.

 

-Dan 5.-

Splićo (susjed do nas u šatoru – MK Malari,Trogir) nam je rekao za motorijadu koju u Splitu organizira MK Fjaka i jednostavno nije bilo potrebe više išta dogovarati. Ispunit ćemo si želju da se od Istre spuštamo Jadranskom magistralom do juga. Dogovor je bio da sve dionice idemo starim cestama uz more.

Krećemo u smjeru juga bez Kalkana, Poštara i Šveca koji se nenadano morao vratiti na posao. Tako je ostala ekipa Max, Splićo, dvojica novih prijatelja iz Njemačke i ja.

Budući da sam morao prebaciti dosad ispucanih 120 slika na CD, doživio sam veliko razočaranje. Prvi studio mi je tražio 120 kn za tu uslugu, a drugi mi je za 30 kn prebacio 5 slika a ostale obrisao te još optužio moj aparat da nije dobro pohranio!

Cijeli put do Pule i susreti su ostali samo u sjećanju.

 
Na cesti do Opatije ima lijepih vidikovaca, a jedan od njih je i termo elektrana Plomin s predivnim zaljevom.
 
 
Od Pule do Rijeke su ceste strašno zapuštene zbog ulaganja u Y. Sav glavni promet ide preko Y, pa ovdje nisu strane rupe po kolnicima, ispucanost, kolotrazi. Blago rečeno, da sam znao što će nas čekati ne bi išao tim putem. Lošem mišljenju je pridonijelo i jako puno kamiona, te kombija koji kao da se kloniraju. Prolazimo kroz predivnu Opatiju
 
 
sve do Kantride u Rijeci odakle prolazimo Rijeku vozeći se kroz tunele po obilaznici. Odvajamo se put Crikvenice, te stajemo u Bakru na vidikovac da se sastanemo jer nas je gradska vožnja poprilično razdvojila. Da ne mrze svi motocikliste dokazao je jedan ljubazni gospodin iz Rijeke koji nas je nahranio sa punom zdjelom smokava koju je imao u autu! Na cesti se odmah primijeti tko voli motore, a tko ih mrzi!
 

Ugodno nas je iznenadio sloj asfalta koji je od Rijeke pa na dalje nedavno presvučen. Podloga hrapava i vruća, cesta zavojita čak se ni chooperi ne bune po zavojima, iako su natovareni kao dalmatinske mazge. Zavoj za zavojem, bez potrebe za prebacivanjem u nižu brzinu. Čista uživancija. U Crikvenici dok na rivi pijemo kavu stanje na satu pokazuje 740 km.

 
 
 
Vrijeme je bilo odlično za putovanje. Nije na cesti bilo nikoga.
 
 
Takva cesta nas je pratila sve do Prizne na kojoj se odlučujemo za trajekt na Pag. Nažalost Splićo je produžio ravno na jug da dođe što prije u Split. U Prizni (829km) kupujemo karte za trajekt 38 kn, a na trajekt čekamo 15-20 min.
 
 
Vožnja traje 15 min koje ugodno možete iskoristiti za protezanje nogu i uživanje u pogledu.
 
 
Prelaskom na Pag prvi dojam nas podsjeća na «Zabranjeno područje» iz Mad Maxa, jer je živa pustoš i nema ni travke! U oči nam upada novi asfalt na kojem ni linije nisu iscrtane, a pratio nas je sve do Novalje..
 

Vrijeme se polako počelo mutiti u daljini u smjeru Karlobaga. Za kišnjake se odlučujemo na jugu Paga jer je cesta mokra iako postoji mogućnost da izbjegnemo kišu prolazeći kroz sami rub oblaka. Karlobag nam nije davao optimizma jer se uopće nije vidio. Napravili smo pravi potez, zaobišli smo loši dio magistrale kod Karlobaga, izbjegli smo kišu i još vidjeli Pag.
 
 
Nedaleko Biograda sam nažalost imao neugodno iskustvo koje je dobro završilo. Kiša sipi, mrak, mokra cesta, a na njoj leži nešto crno pregaženo veličine povećeg psa. Ja sam to zbog mraka i automobila vidio kasno pa nisam stigao niti reagirati. Pregazio sam «to» sa nekih 80km/h po lijevom dijelu što mi je poprilično pomaklo prednji točak u lijevo i uzrokovalo skok od nekih 10-15 cm. Budući da sam bio poprilično umoran čudim se što mi je upravljač ostao u rukama, te što sam uspio smiriti natovaren motor po mokroj podlozi. Skočio sam poprilično sa sjedala, ali nekim čudom sam ostao na njemu kao i guma na asfaltu.

Ostajemo razočarani u Sv. Filip i Jakovu gdje planirani kamp ne radi, ali do kampa su bili apartmani čiji nam je vlasnik dao ponudu koju nismo mogli odbiti! Novi apartman dobili smo po cijeni od 25 Eur, koliko bi nas izašao i kamp kada bi se zbrojila sva davanja za nas dvoje.

Makine zaštićene od kiše:
 
Ogroman moto klub na odlasku s benzinske postaje (napravili su kolaps na benzinskoj pri tenkiranju i zastoj jadranske magistrale prilikom kretanja 🙂 )
 
 
Prirodne ljepote oko Biograda:
 
 
-Dan 6.-

Odlučili smo se provozati do ribarskog mjestašca po imenu Tribunj. Htjeli smo kupiti ribu i ispeći ju na roštilju. Budući da se mjesto nalazi između Pirovca i Vodica odlučili smo «jednim udarcem ubiti sve muhe»! Pirovac me je razočarao jer sam ga navikao gledati u punoj sezoni. Budući da smo se tu malo zadržali zakasnili smo u Tribunj.

 
 
Brodovi ribu dovoze na najjužniji mol oko 17h i tamo ju ljudi kupuju na licu mjesta. Riba koja se ne proda otkupljuje se u poduzeću «Sinje more» (nedaleko mola) koje ujedno uz samo more ima i restoran. Budući da je kraj sezone nije bila gužva niti smo morali čekati red na mjesto. Odlučili smo se za jednostavniju soluciju, ribu je pekao stručnjak, a mi uz piće pričekali! Primjera radi da bi mogli usporediti, skuši se na molu kreće cijena 20-30kn/kg, a skuša na gradele sa slanim krumpirom, malinovim uljem… u restoranu dođe 40 kn. Cijena je više nego fer, osobito jer je riba svježa što je danas rijetkost!
 
 
U Vodicama nas je zatekla gužva iako je kraj sezone, a imali smo i čast upoznati se s čelnim ljudima MK Okit iz Vodica. Ugostio nas je potpredsjednik kluba Bumba, a druženje u njihovoj klubskoj kući završilo se u kasne noćne sate kada je bilo vrijeme za polazak nazad do apartmana.
 

-Dan 7.-

Do Splita se putovalo magistralom uz more kroz Šibenik, Primošten, Trogir i Solin.

 
 
Dobar prijatelj iz «Malara» Splićo nas je dočekao na samom ulazu u Split. Budući da nam je Split nepoznanica zahvalni smo mu do groba. Navozali bi se po njemu dok bi našli plažu Kašjuni na kojoj se susret MK Fjake održavao! Imali smo sreće s domaćinom koji je bio pravi turistički vodič.

Po dolasku na plažu očitavamo kilometražu na satu koja broji 1201 km od kuće (646 km od Pule).

 
 
U kafiću uz kavu odmah upoznajemo vodeće ljude kluba Fjaka koji nam pokazuju mjesto gdje možemo raširiti šatore. Slovenci koje su vozili iza nas cijelim putem već su bili tamo i raširili su šatore dok smo se mi družili sa Splićom. Brzo smo se sprijateljili sa njima. Članovi su kluba «Klapa 7» (iako ih je bilo 6), a druženje je bilo ugodno i popraćeno dobrim vremenom.
 
-Dan 8.-

Preko našeg domaćina Spliće imali smo čast u prisustvovati na sastanku kluba «Malari» u Trogiru, gdje smo se družili s čelnim ljudima kluba. Saznali smo da grad Trogir prednjači po odnosu motocikl/čovjek. Imaju više od 15 000 skutera i 6000 motocikala. Sam klub je osnovan u siječnju 2005.g. , a proizašao je iz Kulturno navijačke udruge Malari. Prvi su klub na tom području iako broje toliko dvotočkaša. Imali smo čast da nas ugosti sam predsjednik kluba Renato Sratori, uz ostale ključne ljude kluba. Nakon sastanka pokazali su nam noćni život Trogira koji je poseban.

 

-Dan 9.-

Plan je bio da budemo tamo do subote i da u subotu krenemo nazad preko BiH. Kiša koja se počela pripremati donijela je presudnu odluku, idemo u petak! Kada već idemo po lošem vremenu kući, odvezimo bar taj dio iz dva puta. Vjerni nas je domaćin otpratio do najprikladnijeg izlaza i oprostio se s nama kao i članovi MK Fjake na odlasku s plaže. Tu se naš dio «golog jahanja u sedlu» završava. Kožnu opremu prekriva dodatna oprema za kišu!

Odlučili smo se jezero Buško Blato u BiH proći s desne strane.

 
 
Tim putem sam išao i znao sam da je predivan pogled. Stoga je jedini izbor bio prijelaz Aržano. Cesta prema prijelazu Kamesko je loša, pa smo jedva dočekali novi zavojiti asfalt koji vodi do Aržana kroz lijepe i puste pejzaže. Neugodno nas je iznenadio radni stroj s prikolicom koji je sišao sa sporedne ceste iza zavoja ne vidjevši nas, ali je skretao u smjeru našeg kretanja, pa smo ga zaobišli po lijevoj traci. Ne želim razmišljati što bi bilo da je netko išao iz suprotnog smjera.

Na prijelazu Aržano (1350km) su nas tražili zeleni karton i prometnu, a što se tiče ostalih dokumenata osobna je dovoljna. Prije ulaska u Kupres u Malovanu smo se osjećali kao da je rat i da me na nogama griju vojne čižme. Još uvijek se vide posljedice rata kao da je bio jučer. Ništa nije popravljeno, već je napušteno i spaljeno kao što je bilo i prije 10 godina! Strašno, ali istinito.

 
 
U Kupres dolazimo predvečer (1430km), domaćom hranom moje rodbine punimo želuce, a u krevet idemo spavati nakon dužeg vremena.

-Dan 10.-

Ujutro nas je rođak provozao po okolici i pokazao nam prirodne ljepote, vikend naselja ispod Čajuše i Adria Ski hotel.

 
 
Nakon ručka oko 13:30 palimo konje, navlačimo kišnjake i krećemo po kiši. Užas smo doživjeli na makadamskom obilasku «kupreških vrata». Put je dug 2-3 km, ali nakon par dana kiše i bujica makadam se pretvorio u mulj, s puno kanala i rupa. Bila je umjetnost to prijeći s pretovarenim chooperima, ali ostali smo na gumama!
 

 
Put nas vodi preko Bugojna uz tok predivne rijeke Vrbas i termo elektrane kroz Banja Luku do Bosanske Gradiške. Kiša nas je prala do Banja Luke, što predstavlja i najljepši dio te dionice. Cesta je odlična, zavoji predivni… S jedne strane stijena, a s druge Vrbas u predivno zelenoj boji!
 
 
Kroz Srpsku Krajnu nismo imali problema. Dapače nekolicina nas je pitala kuda idemo kada su nas vidjeli natovarene. Najviše su nas usput gledali vozači WV Buba kojih je bilo na bacanje. Razlog tome je oldtimer skupljanje nedaleko Banja Luke gdje su bile samo prerađene i očuvane Bube. Lijep prizor.

Preko obilaznice Banja Luke (koja je prvotno pravljena za autoput) brzo stižemo u Bosansku Gradišku (1630 km). Jedini i najveći problem koji smo uočili vozeći se kroz Krajnu su znakovi koji su većinom na ćirilici, pa ako planirate ovuda bolje ju ponovite!

Na granici nije bilo gužve i brzo ju prolazimo. Stajemo u Požegi na ulasku u grad na benzinsku postaju, gdje se pripremamo za noćnu vožnju i večeramo. Nakon pranja svjetala i vizira nastavljamo preko Krndije i Našica. Na samom izlasku iz Požege u nekoliko oštrih zavoja najednom nas je iznenadio trag zemlje u snopu svjetala koji je napravio neki traktor, a kiša ga je razlila. Sva sreća pa se već osušilo dok smo mi došli! Meni je putanja otišla nekih 10-15 cm ka rubu ceste, dok je Max još pritom naletio i na neki grumen zemlje. Sve u svemu skratilo nam živote svakom za po 10 g, ali su nas gume i opreznost održale na životu! Kada smo stigli kući sat na motociklu je pokazivao 1805 km, a ručni vrijeme za spavanje!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *