MOTO KLUB OSIJEK U POSJETU GRADOVIMA PRIJATELJIMA GRADA OSIJEKA

MOTO KLUB OSIJEK U POSJETU GRADOVIMA PRIJATELJIMA GRADA OSIJEKA

 

 

                                                   

 

Poseban datum za Republiku Hrvatsku. Dana 1.7.2013. ulazimo u Europsku uniju, Hrvatska postaje 28. zvijezda Europe. Poseban je to dan i za nas bikere MK Osijek jer preostaje samo još 12 dana do našeg  puta, puta u posjet zemljama koje su već odavno postale zvijezde Europe. Između ostalog to su zemlje u kojima se nalaze naš dragi prijatelji i dragi prijatelji gradovi našega Osijeka. Put je osmišljen tako da se prvi dan odvozi  560km do mjesta Zakopana u Poljskoj. Zatim odlazimo do Krakova, na povratku u posjet Auschwitzu, Nitri u Slovačkoj, a zadnji dio puta predodređen je za Budimpeštu i Pečuh. Vrijeme u pripremama prolazi brzo, ali ne dovoljno brzo. Svi jedva čekamo da dođe taj trenutak da sjednemo na naše drage motore  i zaputimo se put velike avanture. Dan prije provjeravamo još jednom da li je sve od neizostavnih potrepština tu: kotlić za čobanac – tu, slanina – tu, Pan – tu…jer ipak, dalek je to put, a mi smo Slavonci. Noć prije naravno da nema spavanja, uzbuđenje je kulminiralo.

 

U zoru 13.07. počinje naša avantura. Skupljamo se ispred prostorija MK Osijek. Svi vidno neispavani i umorni, ali svi sa širokim osmjehom na licu jer POČELO JE!!!!

Na broju je 18 ljudi i jedan kombi koji nas je vjerno i bez ikakvog zaostajanja pratio jer vozila ga je jedna žena, fizički mala, ali karakterno jača od velike većine nas. Prelaskom granice sa Mađarskom valja se pridržavati zakona EU i kupiti vinjete i između ostalog malo se odmoriti. Nastavljamo svoj put dalje. Uživancija! Sve brige i probleme na tjedan dana ostavljamo iza sebe. Vidim samo grupu motora koja bezbrižno plovi mađarskim cestama i kroz glavu mi prolazi ona naša dobro znana pjesma : „…odlaze na dalek put, 'ko to može znati…“. Put autocestom nas vodi prema Mađarskoj metropoli, Budimpešti. Približavajući se obilaznici samoga grada polako shvaćamo da smo uletjeli u „happy hour“. Gužva na cesti je bila tolika da smo mislili da ćemo na toj cesti dočekati  noć, a nismo ni na pola puta.

Ipak, mi smo bikeri i ni jedan problem nije nerješiv pa tako ni metropolska gužva. Naravno, kako to i ide naši ljubimci su pomalo i žedni pa treba i to odraditi, a tko će drugi natočiti svima, nego predsjednik!

Napuštamo Budimpeštu i to puno prije nego li je pala noć. Lagano dolazimo do Slovačke. Opet bezbrižna vožnja ovaj put kroz Male Tatre. Savršena cesta, lagani slalom zavojitim cestama kroz šume Slovačke, postoji li na svijetu išta bolje. Pa da je netko i na trenutak bio nervozan zbog gužve u kojoj smo ponosno sudjelovali, ovaj dio puta bio je nirvana za dušu. Kakva gužva? Kakva nervoza? Što je to?

Naravno i u Slovačkoj pravimo pauzu, treba se malo opustiti i okrijepiti, zato stajemo u malom selu gdje susrećemo jednog stanovnika tog malog mjesta te ga častimo s našim domaćim PANom, dok se mi osvježavamo u obližnjoj lokalnoj birtiji, gdje za cijenu od 80 centi dobijamo ni manje ni više nego 0,5l domaćeg točenog piva rashlađenog na pravu ''radnu'' temperaturu.

Polako smo svi postajali svjesni da putujemo prema sjeveru Europe i prema planinskim dijelovima, jer temperatura koja nas je ondje dočekala bila je znatno manja od one koju smo ostavili u Slavoniji. Bila je toliko niska da smo vidjeli nešto što nismo ni mogli zamisliti za ovo doba godine kada smo krenuli iz Osijeka. Iz dimnjaka kuća protezao se dim. Ljudi u ovo doba godine lože!? Nismo mogli vjerovat. Ali s obzirom na to koliko je bilo hladno mogli smo ih shvatiti.
Nastavljamo svoj put dalje prema Poljskoj. Tamo će nas dočekati naši veliki prijatelji Kinga, Max i Bertok koji će nas dovesti do našeg prvog odredišta, Zakopana u Poljskoj. Polako shvaćamo da hladnoća nije jedini problem za ovo doba godine. Na nebu se oblači, tamni oblaci dolaze sa svih strana, a mi oblačimo svoja kišna odijela jer sve je više izvjesno da će nas u Poljskoj dočekati i kiša. Na viziru vidim jednu kap, pa drugu. Ubrzo je počelo pljuštati, a nama još tako malo treba. Kroz tmurno vrijeme, bez i jedne zrake sunca vidimo samo krupne kapi kiše koje tako jako udaraju u asfalt kao da će ga razbiti. Odjednom, ispred nas tri nasmijana lica, to su naši domaćini: Kinga, Max i Bertok. Dočekali su nas na granici Slovačke i Poljske i odmah nas, vidno iscrpljene i gladne, ponudili svojim tradicionalnim zakuskama. Odlično!

Napunili smo baterije i sad možemo odvoziti još to malo puta do Zakopana. Kiša i dalje pada, ali nas to ne brine previše jer naši domaćni nas vode do današnjeg odredišta gdje ubrzo i stižemo. Savršeno mjesto, baš po našem ukusu. Kamp prepun visokih planskih borova i na svakih 20-ak metara drvena kućica s dugim niskim krovovima u alpskome stilu. Zauzeli smo tri kućice i u svaku stane 6-8 ljudi, al to nam je bitno samo za prespavati jer odmah smo znali da će samo jedna biti za sve nas. Naši motori su se također smjestili između visokih borova i sve tako dobro izgleda. Stigli smo oko 20 sati.

Svi se osjećamo poprilično iscrpljeno. Jer prošli smo cca 600km u komadu. No ipak, želimo se još malo družiti i sabrati sve dojmove s puta, a uostalom željeli bi smo se malo pobliže upoznati s našim dragim domaćinima. Oni nas odvode u obližnji kafić koji je uređen u njihovom tradicionalnom stilu. Hodajući do tamo polako shvaćamo da naše kućice u kampu nisu jedine izgrađene u planinskome stilu, nego očito cijelo mjesto. Činjenica je da je ovdje zima i snijeg veći dio godine. Vrijeme u lokalnom kafiću s Kingom i Maxom nam prolazi jako veselo i brzo. Umor osjećamo sve više i više. Valjalo bi poći leći, jer sutra je novi dan, a naši su nam domaćini isplanirali stvarno ispunjen raspored.

Dogovor je bio da će nas Kinga i Max pokupiti „ujutro“ u 12 sati, htjeli smo se dobro naspavati. No mi, k'o pravi radišni ljudi već smo u 8 sati bili na nogama. Imamo vremena za mirno ispijanje kavice i lagani slavonski doručak i neizostavno podizanje zastava!

Za početak krećemo prema Visokim Tatrama, planinskom lancu koji se proteže duž ovog predivnog mjesta. Ono što nas veseli više od svega je to da ćemo do gore žičarom. Veselje je trajalo samo onoliko koliko je trebalo da žičara krene. Nije nam bilo svejedno sa one visine gledati nekolicinu upornih ljudi koji su odlučili do gore ići pješice. Još gore je bilo kada je, iz nama nepoznatoga razloga, žičara stala. Doduše, razlog je bio taj što su nam htjeli omogućiti da iz visina „uživamo“ u planinskome krajoliku, no mi smo za to neugodno stajanje optužili jednoga našeg člana.

Gore je savršeno! Pogled koji se proteže cijelim mjestom se ne može riječima opisati. Kinga nam, kao pravim turistima, pokazuje planinu koja se paralelno proteže sa mjestom gdje se mi trenutno nalazimo. Nama je to bilo obično brdo kao i svako drugo, no kada se bolje pogleda to definitivno nije bilo samo to. Strpljivo nam je pojasnila da se planina se zove Giewont i dio je planine Tatre, planinskog lanca koji je južna granica Poljske. Njen izgled podsjeća na čovjeka, čovjeka koji spava. Jasno se mogu vidjeti glava, prsa i noge usnulog viteza. Zovu ga Sleeping Knight (Vitez koji spava), svi smo se naježili. Legenda kaže kako je to vojnik koji bezbrižno spava. U slučaju da se u Zakopanama nešto loše dogodi, vojnik će se ustati i obraniti mjesto. Ako se to i dogodi, slobodno može pozvati i nas, sigurno ćemo doći pomoći mu.

Tako pod dojmom nastavljamo svoj obilazak dalje. Hrpa štandova sa suvenirima, po cestici među ljudima prolaze konji sa zapregama, prava idila. Sada je vrijeme spustiti se natrag žičarom. Ponovno visinski strahovi, ponovno zaustavljanje negdje na najvišoj točki žičare. Mi ponovno imamo svoju teoriju zašto smo se zaustavili. Naši motori negdje bezbrižno odmaraju u kampu, a mi hodajući do centra mjesta razbijamo stereotip da se bikeri samo voze svojim motorima. Možemo mi i hodati i to jako dugo. Povratkom u kamp odlučili smo svoje domaćine počastiti i zahvaliti im za odličan doček i gostoprimstvo. Što može biti bolje nego li pravi slavonski čobanac, a mi naravno da imamo sve što je potrebno. Naš glavni kuhar Alen je to odradio savršeno, kao da smo kod kuće. Fešta je potrajala dugo u noć, a mi smo lagano postajali svjesni da sutra napuštamo ovo predivno mjesto i krećemo put Krakova, po nove avanture i nove prijatelje.

Jučerašnji je dan bio savršen. Sunce je jedna od rijetkih pojava u Zakopanama. Nije da smo umišljeni, ali mislimo da smo im ga mi donijeli, bilo je tako lijepo i toplo. Danas odlazimo, a na nebu izgleda da će ponovno kiša. Navlačimo kišna odijela, što je sigurno, sigurno je. Nije bilo uzalud, kiša je ubrzo počela, pozdravljamo se sa domaćinima i krećemo dok se sve više kapi skuplja na našim vizirima. Bertok će nas odvesti do Krakova, odnosno do hostela gdje ostajemo dvije noći. Kiša pada sve jače i jače, a gužva na cesti je strašna. Ubrzo je toliko padalo da smo jedva vozili, al mi se nedamo.

Ulazimo u Krakow i stajemo na benzi da se malo odmorimo. Jer vožnja cca 100km po pljusku nije mala stvar. Kiša lagano staje i bolje joj je jer planiramo ići u rudnik soli koji se nalazi u blizini. Stižemo pred hostel. Iggy odrađuje administraciju i prijavljuje nas. Još samo da se smjestimo po sobama i možemo u rudnik, a kiša opet počinje. Hvala puno Bertoku što nas je dopratio do hostela jer ipak, nije mala stvar odvoziti toliko po kiši bez kišnog odjela, samo u trapericama. Mi se žalimo što su nam rukavice promočile, a ne želim ni zamišljati kako je bilo njemu. Pravi biker, nema šta. Nakon što smo se smjestili, riješili se mokre odjeće, obukli suhu, koja će po svemu sudeći opet biti mokra, krećemo u rudnik soli. Naravno da kiša pada, a red za kupnju karata je dug. Ne skidamo kacige. Kaciga, ne samo da čuva glavu na motoru nego i u slučaju kiše. Istina da su nas ljudi malo čudo gledali kako stojimo u redu s kacigama na glavi, ali treba se snaći, dosta smo pokisli ova dva dana. Uspijevamo si riješiti ulaznice za rudnik i dobivamo tetu vodiča koja će nam sve lijepo pojasniti na hrvatskome jeziku. Ulazeći u rudnik shvaćamo da se spuštamo 130m ispod površine. Sol na sve strane, čak su i skulpture od soli, stvarno nezaboravno.

Natrag u hostel, još uvijek puni dojmova iz rudnika soli maštamo o toploj kupki i toplome obroku. U ugodnom društvu prolazi još jedan savršen dan. Novi dan predodređen je za nova iskustva i nova saznanja o Krakovu. Hodajući gradom očarani smo onime što vidimo. Stari grad, glavni trg i izvrstan ručak koji nas je koštao samo 35 kn po osobi, stvarno se znamo snaći. Valjalo bi posjetiti i naše prijatelje bikere u Krakovu koji su nas isto tako lijepo dočekali i ugostili, a mi smo im dali par savjeta gdje se lijepo provesti na Jadranu, gdje vidjeti barem neke od ljepota na našoj obali i naravno kako doći do Osijeka. Nakon što smo ponovno došli do hostela shvatili smo da je još rano. Naime, bilo bi u redu, nakon napornog dana, opustiti se u obližnjem pubu. Mali ukrainski pub u susjednoj ulici našega hostela biti će mjesto gdje ćemo upoznati našeg novog velikog prijatelja kojega smo toliko zavoljeli da smo mu dali jedno od najboljih hrvatskih imena – Stipa. Stipa nam je osigurao veče koje ćemo pamtiti do kraja života. Naš novi ukrajinski prijatelj, koji trenutno radi u Poljskoj, cijelu veče nam je puštao slavonske pjesme. Dakle, u samome centru Krakowa omogućio nam je da se osjećamo kao kod kuće. Tako daleko, a tako blizu.

Došao je dan kada napuštamo i Krakow. Slijedeće odredište nam je Auschwitz. Do tamo imamo nekih 65km, a do večeri moramo stići i u Nitru u Slovačkoj do koje iz Auschwitza imamo još 330km. Danas će nam defnitivno biti ispunjen dan. Prvo smo posjetili Schindlerovu tvornicu i potom se zaputili prema Auschwitzu.

Ulazeći u logor ispod natpisa: „Arbeit macht frei“, smo tek postali svjesni gdje smo. Auschwitz nas je ostavio bez teksta. Tu smo također imali vodiča koji nas je upoznao sa svim strahotama i patnjama koje su žrtve prolazile. Same zgrade, slike i cijeli taj prostor odišu patnjom, no ono što nam je gospodin vodič ispričao na svoj osebujan povjesno-filozofski način, sve ono što smo do sada znali o Auschwitzu dobilo je posve novo značenje. Predsjedništvo MK Osijek zapalilo je svijeće i poklonilo se žrtvama.

Vidno potreseni krećemo prema Nitri. Tamo će nas dočekati Moto klub Fenix, u kojem je jedan od članova naš dragi prijatelj rodom iz Hrvatske, koji će nam prirediti doček na način koji nismo mogli zamisliti ni u najluđim snovima. Putujemo bezbrižno prema Nitri. Lagani suton, a mi uživamo u vožnji autocestom. S lijeve i desne strane možemo vidjeti ostatke nekadašnjih dvoraca i kraljevstva koji su nekada vladali na tome području. Velika stijena sa koje se u visine diže toranj dvorca, a okolo kućice. Doduše, sada te kuće izgledaju kao kuće današnjice, ali dojam koji ostavlja krajolik je stvarno neizreciv.

Već je pala noć, uskoro smo u Nitri. U daljini vidimo nešto poznato. Pa to je Hrvatska zastava. Nešo i ekipa su nas dočekali sa velikom Hrvatskom zastavom koju su razvili uz cestu, možemo li poželjeti bolji doček. Osjećali smo se tako dobrodošli da se to riječima ne može opisati. Odveli su nas u hotel koji koji nas je ostavio bez teksta, pa čime smo mi to zaslužili. Osjećaji su bili stvarno posebni, ovako nešto možeš prirediti samo pravome prijatelju, a mi smo bili tako ponosni što smo to bili upravo mi. Razgovor je potrajao dugo u noć. Naš prijatelj Viliam Halmeš, predsjednik MK Fenix ujutro će nas voditi na sastanak s gradonačelnikom grada Nitre. Stižemo pred gradsku vijećnicu gdje nas dočekuje osigurano parkiralište od gradske uprave, pod nadzorom policije, te poseban velikodušan doček gradonačelnika.

U ugodnome razgovoru s njim upoznaje nas s projektima koje je realizirao i ima namjeru realizirati u suradnji s MK Fenix te iznosi zadovoljstvo dosadašnjom suradnjom, kako gradova Nitre i Osijeka, tako i MK Osijek i MK Fenix i svoju veliku želju da ta suradnja u budućnosti bude još veća. Zahvaljujemo se gradonačelniku na gostoprimstvu i vremenu koje je izdvojio za nas. Dali smo sve od sebe kako bi što bolje predstavili ljepote grada, županije i cijele Hrvatske uz promo materijal koejg smo ponijeli u velikim količinama, cca 28kg, zahvaljujući Kopačkom ritu, turističkoj zajednici grada i turističkoj zajednici županije.

Mi nastavljamo sa svojim domaćinima MK Fenix, na čelu s Vilijem, u daljnji obilazak grada. Vode nas na Stari grad gdje nije dozvoljeno ići autima i motorima, no kao posebnim gostima je gradonačelnik osobno urigirao da gore povedemo i naše motore, ili oni nas. Na koncu nas naši domaćini odvode do svojih budućih prostorija. Skidamo kapu MK Fenix jer zamo kakav je velik posao dovesti u red jedan takav prostor, svaka čast.

Nažalost se moramo pozdraviti s prijateljima i krenuti put Budimpešte. Teško je kada se rastaješ od prijatelja, ali veseli nas to što se uskoro vidimo u našemu gradu, Osijeku, koji je predviđen za mjesec rujan. Na putu prema Mađarskoj imali smo malih problema sa kombijem u Slovačkom gradiću Komarno, no i to smo ubrzo riješili uz pomoć dobrog čovjeka koji se pojavio niotkuda i velikodušno nam ustupio dio koji nam je bio potreban, svaka čast gospodinu. Na ovome svijetu ima stvarno dobrih ljudi.

Budimpešta, točnije Budapest XIII. ker (okrug 13. u Budimpešti) naše je sljedeće odredište. Tamo smo se zaputili sada spremni na gužvu u kojoj smo sudjelovali na početku našega putovanja, no ovaj put je to prošlo i bolje od očekivanoga, bez ikakvih problema i zastoja bez obzira što smo se ovaj put vozili kroz sam grad. Stižemo u hostel, ovo nam je zadnja noć koju ćemo provesti van domovine. Ne mogu vjerovati da dolazi kraj našega jednotjednog puta, naše avanture koju ćemo pamtiti cijeloga života. Naši prijatelji u Mađarskoj su nas upozorili na moguće nestajanje motora  te smo morali organizirati smjensko čuvanje naših dragih vozila. U to smo se i sami uvjerili, jer čim smo došli pojedinci su već uočili potencijal koji je parkiran ispred hostela. No oni nisu znali da smo mi snalažljivi i da ne ostavljamo svoje tek tako, čuvamo ono što je naše. To za nas nije bio nikakav problem jer uz slavonsko-mađarsku gurmansku kombinaciju (naša slanina i mađarsko pivo) mogli smo svi zajedno cijelu noć, a ne u smjenama.

No ipak, umor je presudio, a mi moramo biti odmorni za najbolju moguću promociju našega Osijeka i cijele Osječko-baranjske županije pred predstavnikom Grada Budimpešte okruga XIII. koja nam je na rasporedu u ranim jutarnjim satima.  Srdačno smo dočekani od strane predstavnika okruga XIII., koji nas provodi kroz cijelu zgradu gradske uprave gdje se nalaze grbovi gradova prijatelja okruga te nam ponosno pokazuje i vijećnicu u kojoj se nalazi rezervirano mjesto za predstavnika Grada Osijeka. 

Nakon obliaska same zgrade, odlazimo na tradicionalni doručak te u park uz gradsku vijećnicu u kojem su ove godine krajem mjeseca svibnja posadili stabla predstavnici prijateljskih gradova XIII.og okruga, na žalost naših predstavnika grada nije bilo, predstavnici Moto kluba su iskoristili priliku i simblično zalili stablo kako bi ono napredovalo u svom rastu zajedno s ostalima.

Predstavnik okruga XIII. u svoj srdačnosti izrazio želju da prilikom posjeta našem Gradu Osijeku, koji bi trebao biti ove godine, posjeti između ostalog i Moto klub Osijek te službene prostorije istog. 

Bili smo zadovoljni odrađenim, svi motori su na broju i naravno kombi. Nakon ugodnog druženja u ovome divnom gradu krećemo put Pečuha, koji nam je i posljednje odredište. Nažalost u Pečuh dolazimo malo kasnije nego što smo planirali jer smo na auto-cesti imali malih problema s  jednim motociklom. No i zato smo imali rješenje. Samo treba malo reorganizirati prostor u kombiju. Stvari sa strane, motor u kombi i pravac Pečuh. Doduše, neki su  bili malo nervozni jer se zadnji dio puta moraju vozit u kombiju, a ne na svome motoru, no, to su sve čari putovanja, bitno da nije bilo većih problema.

Naši prijatelji bikeri iz Pečuha nas dočekuju i vode na prijem kod gospodina dogradonačelnika Pečuha koji nas je ugodno iznenadio jer je i sam biker. Dakle, lako se može zaključiti da je razgovor s njim  bio i više nego ugodan. Dogovorili smo daljnju i još čvršću međugradsku suradnju i suradnju s novim pijateljskim moto klubovima iz Pečuha.

Još malo i ponovno smo u našoj dragoj Hrvatskoj. Naši prijatelji bikeri iz Pečuha će nas otpratiti sve do granice sa Hrvatskom. Doduše, granice više skoro pa nema, ali i mi ćemo se već naviknuti na to. Hvala ima na dočeku, gostoprimstvu i pratnji i naravno, vidimo se u Osijeku.

Stižemo, evo nas u našoj lijepoj domovini. Neizostavan dio puta je Baranjsko Petrovo Selo gdje stajemo kako bi se počastili neko sladoledom, a neko nečim drugim. Ipak, stigli smo na naše tlo, valjalo bi se prisjetiti okusa piva koje smo ostavili nakratko u Hrvatskoj. Daleko od toga da Poljaci, Slovaci i Mađari nemaju dobro pivo, Poljski Tisky i Warka su nas očarali, ali domaće je domaće.
Vidim osječke tablice i još uvijek imam tu profesionalnu deformaciju s puta i razveselim se kada vidim naše tablice, no sigurno će s vremenom i to proći jer ih vidim sve više i više. Stižemo pred prostorije našega kluba, tek sada smo svjesni da smo stigli kući. Svojim prijateljima iz kluba, koji nažalost nisu bili u mogućnosti ići s nama, ukratko prepričavamo dojmove sa puta. Još uvijek mi stoji misao u glavi: Iggy di idemo suta? Koliko još imamo kilometara? Sutra ujutro će se sigurno svatko od nas probuditi s mišlju: u kojem sam ja to gradu, a onda ćemo postati svjesni da smo u svome gradu, ne u hostelu nego u svojoj kući i razmišljati o našoj sljedećoj avanturi u koju će se MK Osijek rado upustiti.

Moto klub Osijek, je u obilasku prijateljskih gradova upoznao i dogovorio suradnju s bikerima tih gradova, u nadi da će uskoro, ne samo Moto klub Fenix, Nitra, nego i ostali već ove godine posjetiti nas, naš grad i županiju.
U planu je obići sve gradove prijatelje grada Osijeka, koji je ove godine obilježen ulaskom Republike Hrvatske u Europsku Uniju. Slijedeće godine planiran je odlazak u Rumunjsku, grad Ploiesti, također grad prijatelj.
Zahvaljujemo svima koji su sudjelovali u projektu za ovu godinu, nadamo se i daljnjoj suradnji.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *